keltski horoskop...
HRAST (10. lipnja – 7. srpnja)
Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu. Na deblima hrasta su rezbarili krug koji ga je trebalo štiti od udara groma. To je drvo predstavljao iskušenja u životu čovjeka, koja ga dovode do njegove biti. Vrata napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću
Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne. Lako privlače druge i inspiriraju ih. Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj situaciji, bez obzira kakve bile posljedice. No ponekad im nedostaje diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu.
Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju istančan osjećaj za fair play. No kad se radi o pitanjima srca – mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško doseći.
predložak: Anna Mortis
slika: Anna Mortis
tales from the wayfarer lands
Čarobnjaci ne postoje. Tako su svi govorili.
Napokon je došao do Brvnare. Barem su je tako zvali lokalni ljudi. Sišao je sa konja i dok ga je vezao uz trijem, miris isparavanja obližnje bare i buka iz Brvnare ga je prisjetila na prošlost. Sve je izgledalo isto kao onoga dana kada je otišao. Sve je izgledalo isto samo malo.. ..starije.Brvnara je bila obližnja birtija uvučena u šumarak gdje su se poslije napornoga dana okupljali ljudi okolnih mjesta i opuštali se uz alkoholni napitak i zanimljive priče kao što su poduke o tome kako dobro izbatinjati ženu, kada valja otići susjedi u kuću dok joj je muž na polju, egoistični nastupi starijih seljana koji sve znaju najbolje, kako dobro udariti psa nogom, zagorčati drugima život...
"Fuj.." pomislio je Sagriin. Nadao se da su se stvari, u 15 godina od kada je otišao, promjenile i da su sada ljudi 'normalniji'.Prazne flaše poletile su kroz otvorena vrata a za njima i čovjek koji je držeći se za glavu, bježao pred udarcima i posjekotinama. Spotaknuo se na trijem Brvnare, pao, i ostao ležati u nesvjesti.
"Da, definitivno se sve promijenilo..." Sarkastično je pomislio Sagriin.Kako je pogledao u čovjeka koji je besvjesno ležao na trijemu, prisjetio se starog konjušara..
"Čarobnjaci ne postoje!" Viknuo je stari konjušar Sagriinu koji je na trijemu Brvnare grlio Akaanu i opraštao se od nje, njegove male slijepe prijateljice, duge smeđe kose i predivnog osmjeha.
"Nači ću ga, a onda ćeš konačno moći vidjeti svijetla grada, Akaana, popravit će ti oči.. obećajem.." drhtavim je glasom govorio Sagriin, grleći svoju malu prijateljicu.
"Koliko će ti trebati Sagriine? Kada ćeš se vratiti?" Upitala ga je Akaana mirno, polako shvaćajući da Sagriin odlazi i da ga neće biti jako dugo.
"Vratiti ću se" odgovorio je mudro Sagriin "kada me skoro zaboraviš.. Ali dovest ću ga, dovest ću čarobnjaka"
"Mali vodonoša, jesam ti rek'o da čarobnjaci ne postoje" Opet je viknuo stari konjušar, i zalio Sagriina i Akaanu kantom hladne vode za napoj. Akaana je vrisnula od instantne hladnoće, a Sagriin je tada vidjevši mokru Akaanu, posegao za prvim kamenom i pogodio starog konjušara. Ravno u glavu. Nokautirao ga je. Naravno, nakon toga je dobio dobrih batina, ali scena gdje se stari konjušar obrušava na trijem od udarca kamenom u glavu, još uvijek namami kez Sagrinu na usne.
Vratio se u stvarnost. Prošlo je 15 godina od njihovog rastanka, i jedva je dočekao dan kada će opet vidjeti svoju malu prijateljicu i uz tu pomisao ga je popratio osjećaj uzbuđenja. Prekoračio je usnulu pijanicu i zakoračio u Brvnaru. Prilazio je za šank, a usput je osjetio kako cijela birtija gleda u novo lice koje se pojavilo kod njih.Sjeo je za šank i čekao.
"Neće ti konobarica sama doći, moraš viknuti za njom, tek onda će doći ta mala drolja, znaš?" Sagriin je šutio. Nije volio riječi omalovažavanja prema bilo kome. Mogao je lako ustati i razbiti seljanu bocu o glavu, ali tada bi sve otišlo kvragu. Samo je sjedio i šutio.
"Ma neznaš ti, ti si novi tu jelda, pa zato neznaš. Evo sad sam ti rekao pa ti vidi, kuja je slijepa pa te ne vidi"
"Slijepa? Tu radi? Akaana!? Kuja!?!" Pomislio je Sagriin i oštro pogledao seljana kao bijesni pas koji se sprema napasti plijen. Seljan se utom splašen uzmakao, opsovao i otišao.
"Izvolite stranče, što želite popiti?" Čuo se glas sa šanka. Ali to nije bio glas male Akaane, već odrasle žene. Njegove oči su se razjapile i polako je okrenuo glavu prema njoj.
"Akaana..." Pomislio je. Pogledao ju je, ali to nije bila mala djevojčica koju je grlio na trijemu. Tražio je nešto poznato na njoj. "Duga vezana crvena kosa, pomalo prljava u licu, haljina od dronjaka, kožne čizme, povez preko očiju..." Gledao je Sagriin ali sve je bilo drukčije na njoj.
"Osmjeh..." Sve osim osmjeha. To je bila ona. Akaana, njen osmijeh..
"No, hoćete li naručiti ili vas moram gledati do besvjesti?" Našalila se Akaana na svoj račun i nasmijala još više.
"Čašu vina od trstike, molim vas." Drhtavim je glasom izgovorio Sagriin. Od uzbuđenja se uzmucao kao malo dijete.
"Izvolite nepoznati stranče. Imate zanimljiv glas. Rekla bih vam da ste zgodni kad bih mogla, ali malo me oči ne slušaju pa vas ne vidim." Smijala se Akaana. "I što tražite u ovim krajevima?" Započela je konverzaciju brišući mokre oprane čaše."Pa, ovoga.. ..zapravo ne tražim ništa. Tražio sam jako dugo, ali sada sam to i našao"Akaana je zastala. Pomislila je kako se opet prevarila u procjeni muškaraca. Ovo je još jedan koji se pali na slijepe djevojke."Stvarno, našli ste to? Zanimljivo." Brisala je i dalje čašu i pokušala završiti konverzaciju koju je sama započela nekakvom šutnjom, ali jednostavno je osjetila njegov pogled na sebi. "A što ste to našli gopodine?"
"Reči ću vam, ali moraš se nagnuti da ti šapnem, jer ne želim da cijela birtija čuje."
"Oooo da, ovo je još jedan bolesnik" Pomislila je Akaana, i normalno bi odbrusila te se udaljila, ali ovaj put nije već se sagnula prema njemu makar nije znala zašto."
"Akaana, našao sam ga...""Kako znate moje ime...?""...našao sam čarobnjaka.."Iza poveza na njenoj glavi su se njene bolesne oči razjapile, a čaša koju je brisala je pala na pod i rasula se.
"..Sagrine.." Zajecala je sirota Akaana i počela plakati. "Sagrine vratio si se.. Sagrine skoro sam te zaboravila!!" Zavapila je drhtavim glasom i skočila mu preko šanka u zagrljaj. Sagrin ju je čvrsto stisnuo, njegovo disanje se ubrzalo, a suze su mu potekle niz obraz i zaustavile se na njenoj kosi u koju je pritisnuo svoju glavu. "Rekao sam ti da ću se vratiti kada me skoro zaboraviš. Ali nije bilo uzalud... Akaana našao sam čarobnjaka. A sada pođi samnom, moram te upoznati sa njime." Šapnuo joj je.Stajali su tako, zagrljeni, dok je cijela Brvnara gledala u kuju i stranca, neki smijući se a neki samo zapanjeni, ne shvačajući kako je odjednom drolja koja je odbijala svakog imućnog seljana, zgodnog sina kojeg bi svaka majka za zeta poželjela, i kojekakve udvarače i perverznjake, samo u roku sekunde "zavoljela" jednog stranca.
The Wayfarer - Mlin
Kiša... Jedna od stvari koje ne volim kada sam na putu. Ako imam sreće, to je onda samo lagano padanje kapi na zemlju, koje mogu preživjeti, ali ako me sreća baš i ne prati, kao sada naprimjer, dogoditi će se prolom oblaka, izazvan samo od strane Bogova, kako bi mi uljepšali život.
Da uljepšali… Da mi nije mog kožnog plašta, kojeg sam dobio od oca, bio bih mokar kao štakor koji je upao u vodu i pokušava spasiti živu glavu izlazeći iz nje.
Nikad ne bih rekao da će pasti ovako, pa nije ni oblačka bilo na nebu. Odjednom su se stvorili ovi mračni oblaci, kao da su od samog podzemlja poslani, i curi iz njih, kao da netko želi preplaviti ove zemlje.
Sjedim kao kokoš ispod stabla koje jedva da i ima nekih listova na krošnji, što ipak omogućava kiši da me kvasi. Osjećam kako kapi kiše tuku po kapuljači moga plašta, koji me jedva, pošto ima više rupa na njemu nego kože, ali samo jedva čuva od sigurne kupke kišom.
Ah do vraga! Voda mi je promočila kroz čizme.
''Čizme od vrhunske kože, samo dva zlatnika, garantiram suha stopala čak i ako plivate sa njima, ili vračam duplo novac'' vikao je trgovac, kada sam kupovao te kožne navlake za stopala. Kako bi mi sad njegov vrat sjeo u ruke... samo bih lagano trznuo zglobom, i moje frustracije nestale bi u trenu. A i njegove muke. Hmm, da, ajde barem mi je malo lakše kad sam ga u mislima malo izmasakrirao.
A moglo bi biti gore, sjedim ispod drveta, ali dobro da nema grmljavine...
"Da, i može biti gore, kako sam razmišljao o grmljavini, i o tome kako se ona ne voli sa drvećem, na nebu je zabljesnulo, kao da je sunce odjednom izašlo na horizont. Da, nakon bljeska je uslijedio jak prasak koji je istjerao dušu iz mene od straha, imao sam osjećaj, kao da je nebo puklo i da će pasti na mene..."
Jao, baš mi je krenulo danas... ako se uskoro ne sklonim negdje, izgledat ću kao kokoš koja je upala u vodu. Pokislo... Jako pokislo...
Prije nego što je pala kiša, na putu sam ugledao stari napušteni mlin, pokraj potoka, koji je svojim izgledom plašio, i nekako nisam htio ući unutra. Bio je skoro pa napola srušen, s jedne strane je imao vjetrenjaču, zapravo, ono što je ostalo od nje, samo tri kraka, svaki skoro pa uništen, i četvrti koji je ležao na podu. S druge strane vodeni kotač, koji je istrunuo u vodi, i lagano se kreće naprijed i nazad.
Jedna strana zida je bila skoro pa napola srušena, i kako je vjetar prolazio kroz njegove ostatke, činio je vrlo jeziv huk. Uz sve to, vjetar je pogurivao ulazna drvena vrata koja su se njihala, i lupala o zid. Izgledalo je kao da neka duša stvarno lupa njima, i plaši prolaznike.
Upravo zbog tih malih anomalija sam odlučio nastaviti dalje putem, ne okrečući glavu nazad.
Da, i to je sad jedino mjesto koje znam da ima, koliko toliko, krov na sebi.
A meni je već i druga čizma propustila vodu i smočila mi stopalo. Baš lijepo, tako imam osjećaj da će me nešto i u tome mlinu zadesiti. Ma mora, nisam ja te sreće da dođem tamo, i da me fino usluže tri lijepe djevice koje će mi se podati ako ostanem prespavati.
Mhda, hajde nazad do mlina. Mislim da ova kiša neće tako skoro prestati.
"Krenuo sam nazad trčećim korakom, popraćen još pokojim blijeskom i grmljavinom, koja me samo požurivala da što prije dođem do mlina.
Kako sam bio sve bliže, polako se izdizala slika te razrušene utvrde koja je nekoć prehranjivala neke ljude koji su tu radili.
Napokon sam stigao do nje i u tome trenu je puhnuo vjetar koji je prošavši kroz ruševine izazvao takav huk koji je učinio da mi se ionako već pokisle drake na tijelu nakostriješe."
Ah Bogova mu, ulazim unutra pa makar mi to bilo zadnje... a neće...biti zadnje. . . valjda. . . . . . . .o Bogova mu. . .
"Polako ali sigurno ušao sam kroz vrata i uglavio ih sa kamenim blokom koji je ležao na zemlji kako me ne bi plašila svojim ljuljanjem i udarcima o zid.
Unutra se moglo vidjeti kako u taj prostor nije nitko već godinama zašao, oprema za rad u mlinu je bila razbacana na podu, kožne vreće svuda okolo, razlomljeni drveni stol i stolice, i veliki mlinski kameni kotač koji je nekad mljeo zrna žita, a sada obavijen prašinom i paučinom stoji i propada.
Prizor mi je bio čudan, izgledalo je kao da se tu netko borio. Kako sam kročio dalje, tako sam vidio još polomljenih stolica, razbacane drvene čaše i zdjele, i uništene drvene krevete. Pri kraju kuće, unišen zid iz kojeg je dopirao vjetar koji je činio svojim prolaskom kroz kuću te famozne jezive zvukove, i krov je bio uništen, kao da je gorio."
Hmmm, u sredini ove prostorije je suho... Oko mene ima mnogo pokidanih drvenarija, dobro će poslužiti da upalim vatru i zgrijem se, skoro pa ne osjećam stopala koliko su mi mokra...
"Kako se plamen razbuktavao, tako su mi se strahovi smanjivali, i ovaj stari mlin i zvukovi u njemu više nisu izgledali tako jezivo tako da sam zaspao uz vatru sušeći svoju mokru kožu, ne obazirajući se više uopće na zvukve ili prizore koji su dopirali izvana, iznutra i na veliki prolom oblaka koji je svojom kišom čistio sve pred sobom...
Barem sam tako mislio.
Negdje usred pola noći, moj san je postao nemiran, sanjao sam sebe, kako spavam u tome mlinu. Sve sam vidio kristalno jasno. Odjednom se vatra koju sam zapalio počela razbuktavati sve brže i strašnije, sve dok nije poprimila oblik nejasnoga tijela, koje vrišti od bolova i tuge, i pruža svoje rasplamsale ruke ka meni. Makar sam znao da je to sve san, nisam se mogao probuditi. Vukao sam mač iz korica, i zavitlao ga prema demonu koji me je spopao, a mač se na dodir te vatrene beštije rastalio, i u ruci mi ostade samo drška. Nabasao sam na komad drveta, kojim sam zamahnuo ka prikazi, u nadi nekakve obrane, ali bezuspješno. Drvo je zahvatilo plamen, koji je polako prilazio k meni. Pokušavao sam pustiti to drvo, ali me ruke nisu slušale, i napokon, vatra, koja je polako puzala drvetom, je doprijela do mene, i obuhvatila me u trenu. Osjetio sam vrućinu, osjetio sam bol, i počeo sam se derati od agonije koja me je prožimala. Bilo je tako stvarno, unatoč tome što sam samo sanjao.
Kako me vatra gutala, tako su mi se pred očima pojavile slike mlina, mlina koji gori, ljude koji tamo rade, kako ga brane, ali bezuspješno. Brane od bandita koji haraju ovim zemljama, opustošujući i otuživajući svako mjesto kroz koje prođu.
Bandite, koji drže baklje s kojim su ga zapalili, sa plijenom kojeg su izrobili i bolesnim osmjehom na licu odlaze u ranu zoru prema izlazećem suncu. I na kraju, prizor žene. Žene koju nikad nisam u životu vidio, kako stoji krvava na ulaznim vratima dok mlin gori.
Odjednom su slike nestale, vatra koja me gutala je isčeznula, i vatrena prikaza je stala pred mene i svojom plamtećom rukom pokazala na kraj hodnika, u koji nisam htio stupiti. Pogledao sam prema tamo ali nisam ništa vidio. Kako sam okrenuo glavu nazad ka njoj, nestala je, i samo sam začuo jezivi krik žene, koji me je trznuo iz tog prokletog sna...
Probudio sam se vriskom, vriskom koji je nadjačao onaj jezivi ženin vrisak....
Srce mi je tuklo jače od konjskih kopita koja tuku po zemlji, bio sam mokar, ali ovoga puta ne od kiše, već od znoja......."
---nastavlja se---
the wayfarer ....nastavak.....
Kako sad to!? U nevjerici sam i kroz glavu mi prolaze svi silni turniri borbe šakama koje sam prošao, turniri mačevanja gdje sam uspio osvojiti nešto novaca i titulu, i krvave borbe u arenama gdje sam izvukao živu glavu i pobjeđivao. A sada bespomoćno ležim, čekajući da lik samo trzne svojim zglobom i presiječe mi vrat??
Pod mojom rukom se osjeti suha zemlja... prašina... mogu je zgrabiti, ali samo kad bih mogao pomaknuti ruku i baciti mu prašinu u lice.... Mogao bih! Lik samo sjedi na meni, trznuti ću kukovima taman toliko da mi se ruka oslobodi... Samo da njemu u međuvremenu ne trzne ruka i presiječe meni vrat. Moram probati, neću ovako otići! Ne ovako bespomoćno i sramotno u klinču...
Uzimam dah kao da mi je zadnji i zabacujem se cijelim tijelom, kako bih samo malo uspio osloboditi ruku...
Uspijeva mi! U žaru uzbuđenja bacam prašinu sa zemlje koju sam zgrabio rukom, liku prema glavi, što ga je zaslijepilo te se krenuo hvatati rukom za oči i sad bez ravnoteže tetura prema meni na što odgovaram urlikom i bacam se na njega, koliko sam širok i dugačak.
Kako je spodoba pala na pod, čuo sam kako zbog udarca izlijeće njen zrak iz pluća, i jedva dolazi do novog uzdaha. Kako sam ja sad bio na njoj, ushićeno sam uzviknuo ''Ha, kako se stvari promijen......''
Ali nisam stigao ni izgovoriti zadnju riječ do kraja, kadli taj fantom učini pokret sličan onome koji je mene izvukao iz klinča, i baci me ponovno na zemlju... Ovoga puta sam ležao trbuhom prema zemlji i licem prema dolje. Kako bi stvar bila sramotnija, zgazio je moju glavu nogom, čvrsto držeći kako se nebih mogao pomaknuti. Uz to osjetim hladnu oštricu, stisnutu na moja leđa.
''Tko si ti!?!?'' Uzviknu fantom nekim čudnim glasom, koji ne priliči muškarcu...
''Tko sam ja?!? Ja bih tebe mogao isto pitati! Ja sam samo putnik, i tu sam zastao prespavati, kad sam vidio da ti dol... Nije važno tko sam ja lopove! Ti si došao i kopao po mojoj naprtnjači! Pljačkati si me htio! Pusti mi glavu pa da to riješimo kao muškarci, svatko sa mačem u ruci!''
Na moje iznenađenje, fantom, ili kako sam mislio, bandit, pusti moju glavu i počne se histerično smijati.... Užasnut sam se okrenuo prema njemu, i onako prestravljenog lica, koje je bilo prekrito prašinom u koju me je noga gurala, pogledah prema njemu..
Spodoba se smijala i konačno krenula skidati stari strunuti plašt sa glave....
Nešto me presjeklo u grudima... Bio je to moj ponos. Ponos koji se prepolovio na pola kada sam vidio tko se skrivao ispod plašta..
''Ti... ...ti si žena!!!!'' Uzviknuo sam ljutito i u nevjerici..
''Hahahahahaha... Vidim da prepoznaješ kojega sam spola, hajde barem ti to bolje ide nego boriti se.''
Htio sam izreći nešto, ali riječi su mi se plele, lomile nadasve na jeziku, bio sam ljut, ljut na nju, ljut na sebe! Pa Bogova mi, borio sam se sa čovjekom duplo većim od mene i pobijedio....
Nisam nalazio logiku u cijeloj situaciji...
''Hajde što se sada duriš, DA, žena te pobijedila, ti ponosni ratniče. Ali ako ti je utjeha, još se nikad nisam borila s nekim tko je toliko dugo izdržao.. Čak sam te precijenila i uspio si me nadjačati u trenu. Ali samo u TRENU Hahahaha!''
Imala je pravo.. bio sam nemoćan kao ždrijebe koje pokušava hodati, i tetura prema majci tražeći sigurnost....
''Slušaj, ja sam tu u prolazu. Vidjela sam vatru u daljini pa sam krenula prema njoj. Kada sam došla nisam tu nikoga našla, pa sam mislila da te nešto dočepalo, zato sam odlučila pogledati u naprtnjaču..''
Da....Možda sam se malo lošije ovoga puta borio, ali prepoznajem laž nadaleko..
''Ne laži ženo, vidiš i sama da je vatra svježe zapaljena, a skrovište je dosta dobro, i u blizini nema baš opasnih beštija, osim tvora kojeg sam vidio nedaleko, a i pitanje je dali je sposoban zgrabiti me, jer čim me uvidio, pobjegao je.''
Hajde da te sad čujem gujo lažljiva, mislio sam u sebi ne spuštajući pogled s nje.
''Dobro, imaš pravo, nisam to mislila, došla sam s namjerom da pojedem nešto... 4 dana hodam ovom zemljom, i nisam uspjela ništa uloviti... Gladna sam kao polarna lisica. Ali nisam te našla tu u tome trenu, a nisam bila strpljiva i pričekala da se vratiš.... Stvarno sam jako gladna.''
Polako sam ustajao i skupljao strijele koje su mi se rasule pri skoku na nju, i mač koji je ležao obavijen prašinom od pada.
Moj kameni i ljutiti pogled koji je bio uperen prema njoj je omekšano... Pa dobro, imam još samo malo mesa koje sam mislio smazati za doručak... A što ću jesti ujutro??? Ah kvragu i sve, nije mi srce od kamena. A i žena mi se činila u neku ruku dragom. HA! Dragom... Skršila me kao suho granje, i to dva puta. Bila je sve samo ne draga u tom trenu prema meni.
''Hajde sjedni, ostalo mi je nešto mesa, kruha i vode. Nadam se da imaš jake zube, kruh je već nejestivo tvrd. Ali to je sve što imam, i dat ću ti to samo ako ostaneš tu da sutra zajedno probamo nešto uloviti.''
Kako sam joj to rekao, oči su joj se raširile, i smiješak joj je banuo na lice.
''Naravno!!! U dvoje ćemo sigurno uloviti nešto!''
Nisam glup, naravno da postoji mogućnost da će me ujutro opljačkati i zbrisati. Ubiti me neće, jer je to mogla već dva puta zaredom napraviti. Ali tako je dugo prošlo od kad sam zadnji puta komunicirao sa čovjekom. Ovo druženje će mi dobro doći.
Sjeli smo pored vatre i pružio sam joj krpom zamotano jelo. Jela je kao da nije hranu pola stoljeća vidjela. Onaj kamen od kruha je jela kao da je maslac.... Meso je nestalo u trenu, a zatim je i ostatak kruha dokrajčila. Popila je vode, i uzdahnula.
''Hvala ti, skoro sam zaboravila kako se jede...i što pričaš ti, kruh je baš bio dobar. hahaha
''Sjetio sam se da mi je ostalo još malo duhana. Mislio sam da je prigoda, i zapalio sam ga, kako bi razgovor bio opušteniji.. Izvadio sam lulu koju sam dobio od djeda dok sam još bio maleno dijete makar tada nisam znao što je to. Utabao sam ostatak duhana unutra i zapalio.
Naravno da nisam zaboravio da mi je prije nešto malo vremena gurala nogom glavu u prašinu na tlu. To me izjedalo, i sama pomisao na to mi je dodatno slamala, moj već ionako slomljen, ponos.
Tko je ona, gdje se naučila tako boriti, odakle je.. To je samo dio pitanja koje mi je strujilo kroz glavu.
Mjesec je sjao, nebo je bilo čisto poput rijeke, a vatra koja je plamtjela pokraj nas je grijala, i bliještilana oštrici mača kojega sam u međuvremenu uzeo čistiti i brusiti.
Ona je krenula prva pričati. Rekla je da je izdaleka............
...the wayfarer ...
Neka ptica cvrkuće... Vrijeme je da se probudim i krenem dalje, ali ne da mi se.. tko zna koliko je još udaljen najbliže selo na koje ću nabasati i zaraditi koju paru, i štogod hrane... Hajde ustaj. Hajde dosta je bilo...
Otvaram oči, i kako okrećem glavu ka nebu, zasljepljuje me popodnevna zraka sunca koja se probija kroz krošnju ovog drveta pod kojim ležim. Gledam oko sebe i ne vidim u udaljenom horizontu ništa osim zelenih livada, pokojeg drveta sa bujnom krošnjom, i pokoju omanju stijenu.
No vrijeme je da se krene, ovo lijepo mjestašce nije dobra lokacija da se provede noć.. Preotvoreno je, i lako mi se može netko.. ..ili nešto prišuljati kriomice, a to ne bih volio.. Dižem se i sežem za rukavicama od brušene slonove kože koje sam osvojio u jednoj lokalnoj tuči, gdje su ulozi bili novci ili dragocjenosti. Uh, tada me zadnji, i najjaći protivnik fino natukao po rebrima... Zaboli me još dan danas kad se sjetim toga...A čeljust me boljela još 8 noći kasnije.
. . .Ali neka, jer bilo je vrijedno ovih rukavica.
Kako sam posegao za opasačem od mačevih korica, primjetio sam kako mi je kopča pukla na njemu. Kako ću sada dovraga, nositi ga cijelo vrijeme u ruci? Ma, ajde. Može biti i gore, a malo takve tjelovježbe mi neće škoditi.
Zašto mi plašt nije tu na grani gdje sam ga objesio!? ..Ah eno ga malo dalje, prosut po travi.. Mora da je vjetar zapuhao doh sam spavao i srušio ga s drveta gdje se provjetravao. Pogledam ka luku i strijelama... Jedan, dva, tri...Pet strijela. Morat ću paziti na što i kako ih trošim. Hajdemo i s time na jedno rame.
Hmm još samo naprtnjaču na drugo rame i spreman sam. Ho-ruk! Malo je poteža, ali dok ne kupim neku mulu da mi nosi stvari, morat ću se pretvarati da sam ja mula. U naprtnjači imam neke dragocjenosti koje mi ne trebaju, ali zato će drugi ljudi biti spremni na zamjenu za njih. Jednu frulu koju koristim kada želim odmoriti tijelo i opustiti um, kruh star dva tjedna i neznam zašto ga još navlačim samnom, i nešto malo suhog mesa. Oskudno, a gladan sam. Možda danas ulovim nekog zeca ili sisavca koji će poslužiti za večeru. A možda i ne... Nisam jeo normalno dva dana
Krećem dalje na put i ostavljam iza sebe nepoznato drvo gdje sam se uspio odmoriti na četvrt dana. Krajolik je malo oskudan, stvarno nema ništa osim par drveća i pokoje stijene. A barem ovdje priroda ne izgleda žedno. Trava je dosta zelena.... Mora da je u blizini neki izvor vode, ili potok.
Nakon još četvrt dana hodanja dolazim do vrha jednog brežuljka gdje mi vidik dopušta pogled na malo dalji horizont. Hmm.. Neznam koliko je udaljeno najbliže obivalište ljudi, a sunce je skoro zašlo... Trebao bih se stacionirati i polako upaliti vatru.
Na vrhu drugog brda se nazire jedna stijena u obliku male spilje. Ma bit će dobro za noćas, bolje ovo nego kad nekad nisam imao ikakvog skrovišta na vidiku, i gdje sam morao probdijeti noć sa strahom da me neka beštija ne raskomada.
Dolazim polako do te stijene i zavlačim se ispod. Na putu sam skupio suhoga lišća i pokupio par grana koje su bezživotno visile ispod jednog drveta. Taman za odličnu vatricu.
Paleći vatru sa još ono malo kremena što mi je ostalo, pred očima mi se prikaže uspomena oca i majku... Sjetio sam se kako su me kao djete izveli u šumu, kako bi me otac naučio loviti. Kasnije bi sjeli svi oko vatre, i uživali u fino pečenom mesu.... Joj bogova mu! Sad sam samo više gladan! A opet nisam naišao na neku divljač....
Kvragu, izgleda da mi je za večeru opet suho meso. I kameni kruh naravno.
Pojeo sam pola od ostalog mesa, a kruh, režući ga o oštricu mača, jedva nekako sažvakao... Čak je i bio dobrog okusa, i kada ga se dobro navlaži ustima, čak i omekne. Zalio to sve vodom iz kožnog mjehura, zavalio se nazad o stijenu i sad gledam u vatru. Oči mi polako postaju teške... čak mi i vatra bježi dok gledam u nju.. Čekaj, vatra mi bježi? Trznuo sam se iz polusna... Pa to je druga vatra! Zapravo je to čovjek sa bakljom i dolazi prema meni. Ah kvragu, šta sad, taman sam skoro zaspao. Neznam tko je, i što želi... Najbolje da se sklonim.
Grabim mač u ruke, a ostatak ostavljam ispred vatre na podu, kako bih zaokupio tog noćnog šetaoca, dok ga ne procijenim skrivajući se.
Kriomice se sklanjam iza stijene, i lagano penjem uz nju, zapravo gmižem uz nju, kako bih mogao zaskočiti čovjeka u slučaju da ne dolazi s najboljim namjerama...Čujem ga, sve je bliže, Srce mi počinje lupati toliko jako, da imam osjećaj da će ga on čuti... Evo ga. Ipred vatre je sada, čujem mu korake. Dolazi do naprtnjače i počinje mi kopati po njoj. Ahh znao sam da je neki lopov. Sad je idealan čas za zasjedu. Skočiti ću na njega i ošamutiti ga, bolje nego ubiti, tek onda neću znati što je htio od mene.
Izvirujući sve više sa vrha stijene, i dižući se na noge, uviđam da spodoba nosi razderani plašt, koji me spriječava da mu ugledam lice. Sežem za mačem i vadim ga iz korica te skačem na njega sa namjerom da ga udarim drškom po glavi.... Ali nekad se sreća preokrene, i jednostavno ti se krene rugati...
Ah kvragu! Lik me primjetio, i u dijeliću sekunde se izmakao,te je moj let pretvorio u pad.... Zagnjurio sam licem po zemlji, gutajući prašinu i komadiće zemlje... Zapanjen se pokušavam brzo okrenuti na leđa, ali prekasno.. Lik je skočio na mene, te mi udarcem noge izbija mač iz ruke.. Počinjem se hrvati sa njime i zadajem mu par udaraca, na što lik čini neke meni neshvatljive pokrete tijelom i u trenu me uspijeva savinuti kao vruće željezo i blokira mi ruke i noge....Bogova mi!...Nemogu se pomaknuti! Gledam u njega, ali ne vidim mu dobro lice zbog plašta na glavi, samo oči koje odsijavaju od razbuktale vatre.. Srce mi više ne kuca, već lupa od straha, jer se stvarno ne mogu pomaknuti zbog načina na koji me uhvatio! Odjednom lik poseže rukom iza leđa te vadi bodež koji se sjaji od vatre koja gori iza njega.... Naslanja mi bodež na vrat.... O bogovi, što sad?...